Međuvlasnički ugovor zaključuje se između suvlasnika u zgradi kako bi se uredili njihovi međusobni odnosi, koji se tiču upravljanja i korištenja nekretnine.
Prema Zakonu o vlasništvu i stvarnim pravima taj ugovor mora biti sklopljen u pisanom obliku. Ono što obavezno mora sadržavati su veličina suvlasničkih dijelova nekretnine, uvjeti i način upravljanja nekretninom, podaci o osobi koja će biti zadužena za upravljanje nekretninom, opseg poslova koje će ta osoba obavljati kao i koja će biti njena odgovornost, uvjeti i način prikupljanja i raspolaganja zajedničkom pričuvom, ime suvlasnika koji će biti zadužen za predstavljanje i zastupanje suvlasnika prema upravitelju, odnosno trećim osobama i koje su granice njegove ovlasti, uvjeti i način korištenja zajedničkih prostorija, uključujući i stan namijenjen za nadstojnika zgrade, te uređaja i zemljišta koje pripadaju određenoj nekretnini.
Za valjanost međuvlasničkog ugovora potrebno je da ga potpišu suvlasnici čiji je udio u vlasništvu posebnih dijelova veći od 50%. U tom se slučaju odluke primjenjuju na sve ostale suvlasnike u zgradi, kao i na one suvlasnike koji su pravo stekli nakon što je međuvlasnički ugovor sklopljen. Ako neki od suvlasnika smatra da trpi štetne posljedice zbog odredbi u ugovoru, može tražiti njegovo razvrgnuće sudskim putem.
Njegova važnost je u tome što je njime lakše urediti odnose između suvlasnika, a posebno onih koji se odnose na imenovanje i razrješavanje upravitelja zgrade, uvjete rada predstavnika stanara i njegovog smjenjivanja, iznos i plaćanje pričuve, te svih ostalih situacija koje bi se mogle pokazati kao problematične.
Za potrebe izmjena međuvlasničkog ugovora, može se donijeti aneks kojeg potpisuje ovlašteni predstavnik.